Uspavanka za oblake
Blog o ilustraciji, knjigama za decu i čajankama
среда, 9. фебруар 2022.
Devojčice i dečaci
субота, 29. јануар 2022.
Čajanka u Dolini
среда, 11. август 2021.
Polarni lisac, tapete i antikvarni servis za čaj
![]() |
Moja mala bela plavooka polarna lisičica |
субота, 22. мај 2021.
Studio za animaciju "Brlog"
Upravo je započela moja godišnja animacijska avantura, tj. pravljenje video najave za festival klasične muzike. I to je nešto što ja veoma volim da radim, iako mi je, priznajem, i prilično teško. Pripreme su dugotrajne i dok stignem do animiranja totalno sam smorena :) Šalim se, svakako uživam u procesu, jedino mi bude naporno kad počnem da se kvarcujem sa sijalicom od 200w, jer, jelte, sijalica koja stoji ispod ovih mojih silueta mora da bude jaka. E sad, uslovi u mom bajnom studiju su se malo poboljšali u odnosu na prethodne godine. Kolege Peđa i Gagi su mi napravili skalameriju ili stalak koji drži fotoaparat tačno iznad ove moje scenografije. Liči na stočić sa drvenim nogarima, a odozgo je stiropor koji na sredini ima rupu za objektiv. To je naš zajednički patent, koji mi prilično olakšava posao. Takođe sam počela da koristim i dva stakla, posebno za pozadinu, posebno za lutkice. Nemam pojma zašto to nisam pre uradila, jer to toliko pojednostavljuje pomeranje marionata i sprečava da se lutke kače za elemente pozadine i, naravno, da se pozadina pomera.
Možda će redosled zvučati čudno, ali posao uvek započinjem od muzike, koja mi u velikoj meri odredi kakve ću likove praviti i šta će oni da rade. Izabrala sam Mocartovu serenadu za duvače Gran partita III stav i to objašnjava ovu moju mlađariju koja svira duvačke instrumenta i to: obou, bas klarinet, fagot i hornu. I ti su instrumenti zaista i prisutni u kompoziciji. Zašto Mocart? Pa zato što je njegova muzika toliko radosna i vedra i puna neke mladalačke nade, da se, istog trena kad je čuje, čovek oseti preporođeno. A to je ono što nam svima u ovom momentu treba. Lutkice su smeštene u edvardijanski period. Nema veze sa Mocartom, ali se meni dopada stilski, mnoštvo karnera, naramenica i lokni :) Sad mi još samo ostaje da ove moje lutke pokrenem 😅
субота, 8. мај 2021.
Božić u maju
субота, 24. април 2021.
Gospođa Buba sa svoja dva sina
***
петак, 16. април 2021.
Sofija i Kristifor: prva tuča
петак, 9. април 2021.
Kristifor
![]() |
Kristifor čita mamina pisma |
Premda je moja sopstvena kreacija, Kristifor me strahovito nervira. Ipak, pokušala sam da nađem opravdanje za njegovo bezobrazno ponašanje. I činjenica je da neki razlog za nečije loše ponašanje uvek postoji. Samo kad bismo imali vremena i nerava da te razloge pronalazimo. E, sad, pošto je Kristifor književni lik, koji je vrlo važan deo moje priče, ja sam rešila da pokažem dve strane njegove pirode. To bi trebalo da nam objasni da on nije po prirodi loš, već da je takav postao usled nekih nesrećnih okolnosti. Ipak, on jeste i ostaće biće koje izaziva ambivalentna osećanja, prosto zato što takva bića postoje i mi sa njima komuniciramo i delimo životni ili radni prostor. Još uvek nisam uradila ilustracije koje bi trebalo da ga pokažu u elementu, tj u punom naboju njegovog bezobrazluka. Možda zato što ne želim da drugi imaju loše mišljenje o njemu :) Sad zvučim kao jedna od onih majki koje svom nevaspitanom detetu sve tolerišu :)))) Elem, Kristifor je ovde prikazan kako čita majčina pisma. Možda se neko seća, njegova mama je madam Lili, rođena sestra gospođe Eme. Ime je dobio po čuvenom moreplovcu Kristiforu Kolumbu, ali za sada nije pokazao da ga je dostojan. Kristiforov tata je poginuo u dvoboju, a njegova mama se preudala za vikonta de Surija. Oni su trenutno na safariju u Africi. I tako Kristifor, kad ostane sam, zaključa se u svoju sobu i uz svetlost petrolejke iščitava pisma, koja su već toliko puta pročitana...Nedostaje mu mama. Ona je najnežnije biće na planeti. Premda je, i dok su bili zajedno, svako veče provodila po balovima, ipak je noću svraćala u njegovu sobu da ga poljubi u čelo i ušuška u ćebence...Jadni naš Kristifor. Eto, sad mi ga je tako žao...
***
Evo knjige koja me je duboko potresla. U pitanju je mađarski pisac Šandor Maraj i roman Sveće gore do kraja. Priča započinje u dvorcu ušuškanom u divlji predeo u kome samotnjački živi ostareli general Henrik tj. životari svojom uobičajenom i dosadnom rutinom, sve dok ne dobije pismo svog negdašnjeg najboljeg i nerazdvojnog prijatelja Konrada sa kojim je služio u istom puku i koji je svako veče provodio u društvu generala i njegove žene Kristine. Rastali su se pre 41 godinu, zbog nekog incidenta u lovu i od tada više nisu progovorili. General očekujući gosta, počinje da se priseća kako su se zbližili još kao dečaci u internatu. Kako je Konrad uvek bio specifičan i drugačiji od ostalih, suptilan, kako je voleo muziku, dok je general bio jednostavnije i otvorenije prirode. Uskoro će se "prijatelji" sresti i saznaćemo razlog za njihov rastanak: Konrad je, dok su bili u lovu podigao pušku i nanišanio na generala. Ali ipak nije opalio. Nije mogao. Što ne umanjuje baš mnogo veličinu izdaje koje je general osetio. Nakon toga incidenta Konrad odlazi u inostranstvo. General narednu 41 godinu provodi razmišljajući o onom što se desilo i zašto se desilo i kako je moguće da je na toliku njegovu bratsku ljubav odgovreno na takav način. Ta izdaja je, za njega, tako velika i bolna, da se od nje nikad neće oporaviti, a momenat kad se sretnu biće mogućnost da se izravnaju računi...Verbalno, naravno :). Jer, nekad vam je samo potrebno da nekome nešto kažete i da konačno stavite tačku na sve. U tom razgovoru se otkrivaju mnoge stvari, koje jadni general u svojoj naivnosti i dobrodušnosti nije mogao ni da sluti. A neke će, ipak, ostati tajna. Možda je tako i bolje...
***