Пређи на главни садржај

Spremanje zimnice u Dolini

 

    Dok je živela sa svojom porodicom, mada joj se to sada dok je boravila u Dolini Mesečine činilo beskonačno daleko, Sofija je često pomagala mami i baki oko spremanja zimnice, mešenja kolača i sve to sa puno elana, znajući da će moći sa zadovoljstvom da umoči prst u fil za tortu ili saft od slatka. Ruke su, naravno, morale da budu pažljivo izribane, kao i prljavština ispod noktiju nakupljena nakon celodnevnog igranja napolju i sve to pod maminim strogim nadzorom i njenim rendgenskim pogledom koji je zapažao i najsitnije detalje. Čini se da je gospođa Ema imala podjednako dobru sposobnost zapažanja, jer ju je, posle temeljitog pregleda, vratila po treći put u kupatilo. Odrasli su ponekad toliko sitničavi i nemaju pojma kako je to kad nemaš strpljenja, a ni vremena da po sto puta radiš jedno te isto. Uostalom, ko zna koliko puta je podigla hranu sa poda i strpala u usta, a da to niko nije primetio. A i ukus je isti, možda čak i bolji. To ju je podsetilo na lizalicu koju je Kristifor ispustio u prašinu, nakon što ga je ona iz sve snage gurnula. E, toj lizalici nije bilo pomoći i ta je misao natera, premda joj beše žao propale lizalice, da se zlurado nasmeši. Mali je to, apsolutno, zaslužio. Nakon što je treći pregled ruku prošao uspešno, ona jurnu ka stolu i zgrabi iz vangle šaku trešanja. Mala Mimi je već mljackala, dok je nespretno vadila koštice, a sok joj se slivao niz ulepljene šape. Čim su se srele devojčice začavrljaše i počeše da se kikoću, radeći brzo i nespretno. Gospođa Ema poče vešto ukosnicom da vadi koštice i trešnje ubacuje u šerpu, pogledajući nasmešeno u dve zanesene devojčice.


***
    Dosta se čitalo u međuvremenu, nešto mi se dopalo, nešto sam jedva pročitala. Prvi mi na pamet pade Skelig Dejvida Almonda. Nekako su mi podeljena osećanja u vezi sa ovom knjigom. U početku mi se dopala priča o desetogodišnjem dečaku Majklu, kome je sestra beba vrlo bolesna. On u trošnoj, staroj garaži pronalazi nekog neobičnog čoveka, koga stalno obilazi i donosi mu hranu. Priča postaje čudna kad se ispostavi da je taj lik iz garaže, koji jede crknute miševe, u stvari anđeo, koji će pomoći njegovoj sestri da preživi. Ne znam šta da mislim. Volim fikciju i kad se mašta kreće u svim mogućim i nemogućim pravcima, ali ovo mi je bilo zbunjujuće i moram da priznam da nisam nešto preterano uživala u čitanju, naročito druge polovine knjige. 


    Međutim, jedna druga knjiga me je sasvim očarala. U pitanju je mlada autorka Ketrin Randel, koju sam u par navrata pominjala, i njena nova knjiga Dobri kradljivci. Radnja se dešava u Njujorku 30-ih godina. Glavna junakinja priče je devojčica Vita, čijeg dedu je iskoristio ozloglašeni gospodin Sorotore i na prevaru mu oteo zamak. Vita, lutajući gradom i pokušavajući da što više sazna o Sorotoreu, upoznaje devojčicu Svilu, koja džepari po ulici i dvojicu dečaka iz ruskog cirkusa Samjuela i Arkadija. Videvši koliko njen deda pati, nakon što mu je voljena supruga preminula i kome je jedina uspomena na nju (smaragdna ogrlica koju joj je poklonio) ostala zarobljena u zamku, Vita odlučuje da napravi plan da, uz pomoć svojih drugara, provali u zamak, nađe ogrlicu i vrati je dedi. Poduhvat deluje neizvodljivo, ali Vita ima svesku u kojoj brižljivo razrađuje svaki detalj svog plana i odlučnost na kojoj bi joj mnogi pozavideli. Ali, od ideje do realizacije, put je dug. I kao što to obično biva, svaki savršeni plan ima svoje nedostatke, a njihova dečija domišljatost će im pomoći da ih prevaziđu...

Patkice nemaju veze ni sa čim, tu su samo zato što su slatke


Коментари

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)