Пређи на главни садржај

Постови

Otvaranje izložbe

U četvrtak 7. novembra otvorena je izložba "Vrnjački likovni krug" na kojoj su se predstavili umetnici koji žive i stvaraju u Vrnjačkoj Banji. Mislim da je otvaranje prošlo dobro i da je brojna publika, koja je prisustvovala, vrlo lepo reagovala na naše radove. Međutim, najbitnije je to da je Kisi, Joji i meni bilo mnogo zabavno i da su one zahtevale da se fotografišu pored svakog eksponata, ali u svom glodarskom stilu (nemam pojma zašto, ali mnogo vole da glume glodare). Da ne bih dužila previše, najbolje je da pogledate fotografije.  Evo i nas posle prozivke "Srbomobil" Nikole Pantovića  "Sova" Aleksandra Milutinovića  "Reciklaža" Blagoja Dimića  Radovi Biljane Marković-Kraguljac Radovi Predraga Čomagića  Skulptura Branka Milanovića  I moji radovi koji su vam većinom poznati  I na kraju ja sa svojim modelima. Ničeg od mojih ilustracija ne bi ni bi...

Vrnjački likovni krug

Dragi moji, ko je raspoložen, a nije previše daleko i ima višak slobodnog vremena može da navrati sutra u 19 sati do Zamka kulture u Vrnjačkoj Banji i pogleda šta to vrnjački umetnici stvaraju. Ja ću, svakako, u nardenim danima napraviti i jedan post na tu temu.                                                            *********************** Evo i par fotografija koje sam propustila da dodam prethodnom postu, a tiču se stvari koje su pripadale mom dedi. Na njima je dedin sat. Ne razumem se naročito u satove, ali mislim da nije stariji od 1930.                        ...

Deda Milan

Imamo mi u kući jednu fioku, koja se teško otvara i uvek zahteva neko oruđe kao ispomoć, u slučaju da želite da zavirite u nju. Znam da će zvučati čudno, ali ponekad prođu godine, a da je ne otvorimo. To je "babina fioka" u koju mi kao deca nismo smeli da zavirujemo bez dozvole. I tako je nekako ostalo i danas, iako je baba upokojena  već više od dvadeset godina. A meni, baš sinoć nešto pade na pamet da je otvorim. Unutra je gomila papira, dokumenata, ugovora, dakle ništa naročito zanimljivo. Ali, ima jedna kutija u kojoj se kao blago čuvaju stvari koje su pripadale mom dedi Milanu: fotografije, beležnice, sat i jedna poema. Počinjem da prebiram po stvarima, a Kisa zaviruje preko mog ramena i kaže malo začuđeno: "U toj fioci kao da je vreme stalo". "I jeste stalo", odgovorim ja. Smešno mi je. Ona nikad nije ni virnula unutra. Pa, evo, možemo da zavirimo zajedno... Ljubica i Milan, fotografija sa venčanja iz 1926. godine Morala sam ove dve foto...

Bojanine tvorevine

Kako su lepi ovi pozni jesenji dani, sunčani i zlatni. I kako je divno izaći napolje i hodati, samo hodati, bez nekih posebnih misli (ukoliko je to uopšte moguće), i prosto uživati u trenutku. A ja se nekako uvek vraćam unazad, u detinjstvo i pokušavam da se setim kako su mi stvari onda izgledale. A bile su drukčije. Volela sam jesen. Uopšte, čini mi se da sam volela sve. Mi, deca (moja dva brata i ja, kao i mnoštvo dece iz komšiluka), doživljavali smo svako jutro kao potencijalno najuzbudljiviji i najfantastičniji dan. I zaista je tako i bilo. Zapitaće se neko, čemu sva ova priča. Nisam, da budem iskrena, ni planirala da pišem sve ovo, ali nekako je samo došlo. E, pa, za sve je kriv predivni Mark Tven i Jojina lektira, koju (ne baš sa mnogo entuzijazma) čita (u stvari ni ne čita ona, već moja mama i ja čitamo naglas). Ne voli dete knjige, pa to ti je. A ja da poludim. Pa, kad malo bolje razmislim, ona nam je ista kao Tom Sojer, neki mali nemogući ženski Tom. Nema veze, zavoleće ih v...

Posle dva meseca...

Čini mi se da mi još nikad do sad dva meseca nisu proletela ovako brzo. Mnogi su događaji prošli pored mene, a da ih skoro uopšte nisam ni bila svesna. I, evo, tek sada počinju polako da se sležu utisci. Prva stvar koja mi pada na pamet je paket koji mi je stigao, čini mi se, pre nekih mesec dana i koji me je jako, jako raznežio. Nisam ga očekivala, pa sam se utoliko više obradovala. Dolazi od Kaće sa bloga Čardak ni na nebu ni na zemlji . Kad sam ga otvorila, osetila sam se neko čudno, kao da imam deset godina i boravim kod nane na selu. Često sanjam to...kako imam deset godina, kako igram lastiš, kako nosim balone...Nemam pojma, sve mi je to proletelo groz glavu dok sam gledala stvari u kutiji. A unutra su lutka od šaše, predivna, napravljena nečijim zlatnim rukama... i rukom oslikani kamenčći (često sam to i sama radila kao dete), sve to ušuškano u neku sjajnu tkaninu i kao da je pripremljeno da obraduje neko šašavo dete. Podsetilo me sve na ona nekadašnja blaga koja sam sakupljal...