Пређи на главни садржај

Mala Mimi i šetnja po krovovima Pariza

Mala Mimi
Dolina Mesečine je upravo dobila još jednu novu ličnost, a to je Mala Mimi, zečica od 3-4 godine, čiji je jedini san da postane balerina kad poraste. Ne moram ni napominjem da mi je kao inspiracija poslužila prava osoba. Jedno malo dete, koje voli mnogo da priča i ume mnogo lepo da laže. I ona se slučajno zove Mimi i ja sam slučajno njena tetka. Dakle, Dolina Mesečine je puna ličnosti koje su stvarne. Eto, da bude jasno da ova priča, uopšte, nije izmišljena, samo malo modifikovana. Mimi mi je, između ostalog, bila potrebna da bi Kristifor došao do izražaja i njegova transformacija od razmaženog i sebičnog miša do nekoga ko ume da brine o drugima.

Ježić poštar i gospođa Emilija
Ovo je scena kojom počinje priča u Dolini Mesečine. U prvoj i jedinoj dovršenoj glavi, sad već mogu reći romana, se govori o tome kako je lasica propustila telegram, ali susret s mudrošću nije izbegla. Nadam se da je dovoljno zanimljivo da se avantura započne. Ova priča se krčka već tri godine, iz prostog razloga što nisam mogla da odlučim kakva će joj forma biti. Hoće li biti nešto poput slikovnice sa mnogo ilustracija i malo teksta, ili priča o idiličnom mestu u kome svi žive srećno. Bilo je mnogo tih "ili", dok najzad sama priča nije odlučila kakva će biti. Odmah da kažem da je priča odlučila da bude životna, biće prošarana patnjom i radošću, nesuglasicama i razumevanjem, sukobom generacija i povezivanjem istih, jednom rečju biće stvaran život u izmišljenom mestu. Mada ni mesto nije sasvim izmišljeno, jer su pejzaži koji se pojavljuju na ilustracijama, uglavnom ruđinački. U tom prvom poglavlju se postavljaju mnoga pitanja, a na većinu njih, još uvek, ne znam odgovore, ali ću, očigledno, morati da ih smislim. Ili bolje, želim da ih smislim. Pisanje je donelo toliko radosti u moj život (bar sada na početku), kakvu nisam osetila još od kako sam kako dete, pre mnoooogo godina, smišljala šta ću se igrati tog nekog divnog, bezbrižnog, sunčanog dana.

***

A, evo, i predloga za čitanje. Šta drugo nego kniga za decu. Ovaj put je to Ketrin Randel, mlada engleska književnica i njen drugi roman Na krovovima Pariza. Priča započinje tako što Čarls, nespretni i dobrodušni naučnik, posle brodoloma, pronalazi bebu u kutiji za violončelo, uvijenu u Betovenovu simfoniju. Pošto dete niko ne traži, on odlučije da je zadrži i odgaja kao svoju ćerku. Devojčica dobija ime Sofi i odrasta u vrlo neobičnu i maštovitu devojčicu, koja postaje pravi knjiški moljac, kao i njen staratelj. Sad sledi jedna stvar koja mi se nije dopala u vezi knjige, a to je da, pošto je Sofi kao mala porazbijala sve tanjire, njih dvoje jedu na koricama knjiga. Pitam se da li bi se gospođici Randel dopalo da neko jede burek sa njene knjige! No, da nastavimo dalje. Problem nastaje kad Centar za decu bez roditeljskog staranja odluči da Sofi treba da ide u dom. Tada Čarls i Sofi reše da pobegnu u Pariz da potraže njenu majku, za koju ona veruje da je još uvek živa. Tamo Sofi otkriva da postoji još mnogo dece bez roditelja, koji žive na krovovima, sakriveni od očiju ostalih ljudi i koji će pokušati da joj pomognu da pronađe svoju majku.
Priča je stvarno dirljiva i govori nam o tome da čovek nikada ne treba da gubi nadu, čak i kada stvari deluju nemoguće.
Toliko od mene, do sledećeg utorka, tačno u podne!

Коментари

  1. U zadnje vrijeme često svratim na tvoj blog, uživam poslušati muziku, pročitati tekst i pogledati tvoje ilustracije koje su svakom novom objavom sve bolje i bolje. Šaljem ti puno toplih pozdrava i zagrljaja draga Katarina! <3

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Selma, toliko se radujem da se opet srećemo na blogu! Kako je to divna ekipa bila. Pre neki dan sam se čula sa Bojanom sa bloga Bojanine tvorevine. Nas dve živimo u susednim gradovima, pa smo dogovorile susret, ukoliko nas ne omete ova korona. Da znaš samo kakve slatkiše ona pravi! Pratim i ja tvoj rad na fb stranici. Volela sam tvoje minijature onda, sada ih volim još više. Mislim da smo svi za ovih desetak godina unapredili svoje veštine. Ja sam se sad zainatila i rešila da objavljujem post jednom nedeljno. Videćemo hoću li uspeti :)

      Избриши
  2. Kako je lijepoa naslovnica ove knjige o Sofi!
    Sretan i uspjesan razvoj tvog romana!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pa, da, oduševila sam se kad sam videla korice. To je i glavni razlog što sam knjigu kupila :) Ispostavilo se, na kraju, da je podjednako lepa i unutra, kao spolja.
      Hvala ti mnogo i ja se nadam da će sve teći po planu.

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)