Пређи на главни садржај

Kako god okreneš, opet knjige

Kisa na književnoj večeri mlađih vrnjačkih pesnika
(a ja u prvim redovima sa fotoaparatom, da slučajno ne propustim nešto)

Biblioteka je, vazda, bila mesto na kom sam volela da provodim vreme. Bez obzira na penzionere koji nas šištanjem i mrkim pogledima opominju na ćutanje. Sećam se da me je mama tamo vodila kao još sasvim malu. Mnogo pre nego što sam pošla u školu. Onda je ona birala jednu knjigu za sebe, i ja, takođe, na dečijem odeljenju jednu za sebe. I tako smo se nas dve, svaka sa svojom knjigom, vraćale ponosno kući. Sa nekih petnaestak godina sam, naravno, dobila svoju sopstvenu člansku kartu i sećam se da je to, za mene, bio izuzetno važan događaj. Tada nisam mogla ni da zamislim da će jednog dana ćerka mog rođenog brata pisati pesme i biti na promocijama koje će se održavati upravo u toj, mojoj omiljenoj, biblioteci.

                        Zbirka "Između plime i oseke"                                                      Kisa

Moje zlato piše pesme! Kako je to čudesno!

Toliko sam srećna kad je vidim kako čita svoje pesme. Glas joj podrhtava, kao i ruka kojom drži mikrofon, ali pravi se da joj nije ništa. Hrabrija je od mene. U svakom slučaju ne priznaje da ima tremu. To vidim ja koja je znam odlično, ostali neće ništa primetiti.

Zbirka je vrlo interesantra i za mene je otkrovenje da Vrnjačka Banja ima toliko mladih autora. A među njima i nekolicina izuzetno dobrih. Banja je malo mesto i ponekad deluje kao da se ništa ne dešava. A onda se desi ovakvo nešto i pokaže da ljudi stvaraju. Bez obzira na okolnosti, bez obzira na mesto.

 I onda, jednog dana stigne paket iz Italije. Da najavi proleće i novu sezonu čitanja.

U paketu je ćebence za čitanje. Oni koji vole da čitaju znaju koliko je to važno i da uz knjigu, obavezno, ide ćebe i šolja čaja. Ovo ćebe je delo jedne italijanske izdavačke kuće, a na njemu se štampaju naslovnice pojednih knjiga, u ovom slučaju "Godine" Virdžinije Vulf. Fikreta (Il mondo di Fikreta) i Ksenija su ga izabrale specijalno za mene :)

Morala sam odmah da ga isprobam i mnogo lepo radi!

U paketu su se našli i divni ukrasni papiri. Ja, inače, mnogo volim papire, kao neko dete i često ih umećem u svoje kolaže. I sad ovi papiri jedva čekaju da se smeste negde i postanu deo neke bajke.

***
Obožavam da čitam u ateljeu. Mada bi atelje trebalo da bude mesto za slikanje :)
Spakujem se u fotelju, zagrlim knjigu i odem u mislima ko zna gde.


Otkako sam krajem prošle godine čitala Harija Potera, uhvatila me je neka manija čitanja. Kriziram kad završim neku knjigu, tako da odmah moram da počnem novu. Zadnjih godina sam uglavno čitala knjige za decu i povremeno se vraćala dobrim starim klasicima. Ali sam sad odjednom poželela nešto drugo, autore za koje nikad nisam čula. Tako sam nekim slučajem naletela na australijsku književnicu Kejt Morton. Iskreno, nemam pojma zašto sam od toliko autora izabrala baš nju. Dopadaju mi se naslovi njenih knjiga, valjda. A i žanrovski se svrstava u dramu i gotski roman, što je mene, takođe, privuklo. Kao tinejdžerka sam jako volela Viktora Igoa i Čarlsa Dikensa. Obojica mračni, obojica strašni, ali iz tog njihovog mraka uvek isijava nešto dobro i lepo, nešto pravedno i istinito, što na kraju uspe da rastera sve te senke koje prete da ga zaklone. Tu se negde našla i Dafne di Morije. Ko zna koliko sam puta gledala ekranizaciju njene "Rebeke" iz 1940. godine. E, pa, knjige Kejt Morton su me podsetile na sve to. Naslov "Zaboravljeni vrt" me je podsetio i na jednu od mojih omiljenih knjiga za decu "Tajna napuštenog Vrta" Frensis Hodžson Barnet. I zamislite čuda, Frensis se pojavljuje u knjizi kao gošća na jednoj zabavi i traži da vidi taj čudesni, ograđeni, tajansveni vrt, koji će je kasnije inspirisati da napiše svoju knjigu :) Eto, kako književnici mogu da puste mašti na volju. Priča je neverovatno uzbudljiva i kreće se između sadašnjosti i prošlosti, rasplićući (ili bolje da kažem zaplićući) se lagano, o izgubljenoj devojčici, koja je na kraju, sebe, ipak, našla; o nasleđu koje nosimo od svojih predaka; o čudesnim mestima našeg detinjstva, koja se nikad ne zaboravljaju; o vrtu zaklonjenom od nametljivih očiju; o ženi koja tragedije svog života pretače u bajke...

Коментари

  1. Koji divan post! Kisi sve cestitke i najbolje zelje za nastavak pisanja!
    Tvoj lijepi atelje je dobio plavu garnituru za sjedenje, lezanje i citanje:), mnogo mi se dopada!
    Lijepo je biti znatizeljan, otkrivati nove autore i uzivati u njihovim djelima!
    Cebence se lijepo uklopilo u ambijent;)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Najlepše hvala! Mnogo sam ponosna na Kisu i radujem se svakoj njenoj novoj pesmi!
      Da, atelje je dobio garnituru, ali je to, zapravo, stari nameštaj, koji sam odlučila da repariram. Mislim, ne ja, nego majstor. Malo su mi se čudili zbog izbora boje, ali se nisam uopšte pokajala :)
      I tako se i ćebe našlo u toj priči sa svojim divnim kolorom :)
      A knjigu i autorku preporučujem od srca!

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)