Пређи на главни садржај

Dolina Mesečine i putovanje na Divlji Zapad


Gospodin Lasac i  Sofija gledaju zvezdano nebo
Dolina Mesečine je čudesno mesto. Ne samo zato što tu žive neobične životinje koje hodaju na dve noge, oblače se i čitaju lepu književnost, već i stoga što noću, kad izađe mesec i zatrepere mnogobrojne zvezde, ono postaje toliko nestvarno lepo da svakoga ostavlja bez daha. Čak je i Sofija ugledavši taj prizor, iako preplašena jer se našla u nepoznatom i čudnom svetu, na trenutak zaboravila da je zarobljena tu i da ne može da se vrati kući. Gospodin Lasac joj je ispričao da je selo osnovao njegov plemeniti predak Ser Lasac i tu oformio koloniju, koju su sačinjavali oni koji su se divili toj nesvakidašnjoj prirodnoj lepoti i rešili da je zajedničkim snagama sačuvaju za buduće generacije.

Sofija u kancelariji Starog gospodina Krta
Sofija se, bežeći od kuće posle svađe sa roditaljima, sasvim slučajno obrela u Dolini Mesečine. Ni sama nije znala kako je tamo dospela. Tu je srela Gospodina Lasca, koji ju je odveo do svog dobrog, starog, sveznajućeg prijatelja, Starog gospodina Krta. Njih dvojica većaju o tome kako da devojčicu vrate kući. Ali, imaju problem, jer se Portal, koji se nalazi u podnožju Maslačkovog Brda, posle Sofijinog prolaska, jednostavno zatvorio. Na ovoj skici je prikazana Sofija, koja sedi u uglu Krtove kancelarije uz biskvite i čaj od majčine dušice, čitajući knjigu o nevaljalim miševima, dok Lasac i Krt smišljaju način da je vrate kući.

***
Vinetu - najdraža knjiga mog detinjstva
Ako bih morala da izaberem jednu knjigu, koja je obeležila moje odrastanje, to bi svakako bio Vinetu Karla Maja. Ta knjiga je toliko puta pročitana i toliko raskupusana, da se jedva drži u jednom komadu. Kako je ta priča meni bila uzbudljiva! Mladi junak Old Šaterhend putuje po Divljem Zapadu. Najpre radi kao učitelj u jednoj porodici, a zatim dobija posao na železnici. Treba da izmeri i ucrta železničku trasu u nepristupačnim i divljim predelima, tj. na indijanskoj zemlji. Indijanci iz plemena Apača se pojavljuju da ih upozore da prestanu sa merenjima i tu dolazi do sukoba, pucnjave i ubistva. Indijanci iskopavaju ratnu sekiru; počinje šunjanje, prisluškivanje neprijatelja, zarobljavanje i vezivanje za stub za mučenje, oslobađanje, pa još sukoba, zarobljavanja i pucnjave. U svemu tome dominira divna priča o prijateljstvu i borbi za pravdu u kojoj stradaju mnogi nedužni. Eto, tako zavoleh Indijance, uz Karla Maja, koji nikad nije kročio na tlo Amerike, a napisao je čitavu seriju knjiga čija se radnja dešava na tom prostoru. Najviše sam volela Vinetua i njegovu sestru Nšo Či, naravno, a odmah uz njih i Sema Hokinsa, starog trapera, koji je preživeo skalpiranje i nosio periku, a uzrečica mu je bila "ako se ne varam". Moram da priznam da me je Old Šaterhend pomalo nervirao, jer je uvek u svemu bio savršen i nepogrešiv. Sećam se da smo jedne godine ovu knjigu noslili na more, pa sam je čitala Kisi i Joji, koje su u to vreme bile još male. One su se, naravno, oduševile. A najviše im se svideo način na koji se Indijanci svađaju sa neprijateljem i rečenice poput: "šugavi kojot" i "smrdljivo pseto", što je odmah postalo sastavni deo njihovog svakodnevnog govora, na šta je moj brat konstatovao kako su njegova deca divno obogatila rečnik :) Ali naučili smo, nadam se, i da jedna rasa nije superiornija od druge, niti da jedan čovek vredi više od drugog samo na osnovu boje kože ili porekla. Negde sam pročitala da je Hitler mnogo cenio Karla Maja i njegovo delo. U svetlu svega onoga što se desilo, to zvuči jako čudno. Ko zna kakve je on zaključke izvodio, čitajući priče o Indijancima i njihovom besmislenom stradanju. Ovo nije samo priča o razaranju jednog naroda, ovo je, iznad svega, priča o ljubavi i povezivanju. Trebalo bi je čitati deci i verujem da bi podjednako bila zanimljiva i dečacima i devojčicama. Znam da sam ja uživala čitajući je i tako je ostalo i dan danas. Možda je došlo vreme da ponovo otputujem na Divlji Zapad i krenem u lov na medvede?! Ali, čisto da se zna, ja u lov na medvede isključivo idem sa šoljicom čaja i biskvitima :)

Коментари

  1. Puno ti hvala za podjeljene rječi. Budi dobro i dobra
    pozdrav Tamara

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala tebi, Tamara, što si svratila na ovaj blog i na rečima podrške. Znači mi da znam da neko ovo moje pisanije, ipak, čita :)

      Избриши
  2. Draga Kajo, kako su samo lijepe i zive tvoje ilustracije!
    I mojoj Kseniji je Vinetu bila jedna od omiljenih knjiga!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, draga Fikreta, beskrajno. Ovo sve je još uvek ispipavanje i isprobavanje mogućnosti. Nadam se da će vremenom postajati još bolje.
      Joj, toliko mi je drago da ima još onih koji dele moj kniževni ukus. Ponekad mi je, prosto, žao što ima dece koja ne znaju i, možda, nemaju mogućnosti da saznaju, koliko su knjige čarobne. Knjiga je prozor u novi svet do tada nepoznat. Koliko knjiga, toliko novih svetova. Čudesno je, zar ne?!

      Избриши
  3. Iz zemlje čuda pravo na Divlji Zapad. Šta sve mašta može!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ćuti, dobro je. Zamisli kakav mi je tek haos bio u glavi dok sam čitala po dve-tri knjige paralelno. A onda kad je svakodnevni život počeo da trpi, prestala sam to da radim :)

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)