Пређи на главни садржај

Snežno kraljevstvo, Hari i đumbir-cimetke

Zimsko jutro sa mog prozora

Poznata je stvar da volim zimu i sneg. Naravno, na užasavanje okoline. No, za mene, to, ipak, ostaje najlepše godišnje doba. Nije mi teško da svakog jutra u pola sedam izlazim iz kuće i pešačim tri kilometra do posla. Naročito mi je lepo kad je napolju još uvek mrak i nebo je intenzivno plavo i upaljeno je ulično osvetljenje, a sneg se presijava kao da je posut šljokicama, potpuno čist, neizgažen i takva je tišina, da mi izgleda kao da sam ogluvela, samo čujem svoje škriputave korke, al' opet kao da su nekako daleko, i meni se čini kao da to sve nije stvarno, nego da sanjam i pomislim kako imam deset godina i upravo se vraćam kući sa sankanja. I tako me obuzme nekakva čudna radost. Sve to traje kratko, nekoliko minuta ili nekoliko sekundi, ne znam, ali znam da me još dugo posle greje.


Pa, čak i u toj usnuloj tišini desi se nešto što naruši mir. Ili se otežali sneg stropošta sa grane i bučno sruči na zemlju, ili neka zalutala ptica prhne u potrazi za propuštenom smrznutom bobicom, ili neki izgubljeni pas traži društvo za šetnju do grada.



Zbog ovakvih zastajkivanja, redovno kasnim na posao.

 

Čudno je kako pas, čim mu se ljubazno javiš i počeškaš po glavi odmah pomisli kako ste najbolji drugari i kako svuda treba da idete zajedno, prati te u stopu, a ako slučajno ode napred zastane da te sačeka. 
Naravno, zima donosi i neke neprijatnosti. Na primer, sneg ti zaveje kapiju i onda ne možeš da izađeš iz dvorišta. A to je, naročito, nezgodno ako imaš četiri noge i ne možeš da uzmeš lopatu da ga očistiš, a tvoje gazde spavaju i baš ih briga za tvoje probleme.

Da li iko može da razume Đoletove muke?

A kad se vratim kući čeka me moje belo, umiljato pseto zvano Lara 
(koje mi, inače, zovemo Bela Lala)

***
Ova zima mi je bila upotpunjena čitanjem jedne čarobne knjige. U pitanju je, verovali ili ne, Hari Poter. U vreme kad se pojavila oko 2000. godine i kad je zaluđenost njome počela da hvata maha, ja sam se užasavala i na samu pomisao da neko to čita. Nisam znala o čemu se tačno radi, a nisam imala želju ni da saznam. Savremena priča o deci čarobnjacima mi je  delovala potpuno besmisleno, a delići filmova koje sam viđala na TVu samo su pojačavali taj utisak. Pa, zašto sam, onda, skoro dvadest godina kasnije, odlučila da je pročitam? Verujem da je u pitanju slučajnost. Ili, slučajnosti, ipak, ne postoje? 
Prva tri dela sa ilustracijama Džima  Keja našla su se ubrzo na mojoj polici

Desilo se da je kod nas volontirala jedna devojka od dvadesetak godina. Nevena. Dobra, simpatična, duhovita. Jednom rečju, zlatno dete. Možda je i jedan od razloga što mi je prirasla za srce bilo i to što je stalno vukla sa sobom nekave knjige. I tako sam je jednog dana videla kako potpuno opčinjena čita Harija Potera. I, onda sam pomislila: pa ja stalno čitam knjige za decu (što sam starija, sve češće), zašto ne bih uzela prvi deo i videla da li mi se sviđa? I  - dopalo mi se. Na moje veliko iznenađenje. Ta knjiga je bila sve: i lepa i tužna i strašna i uzbudljiva. Tebalo bi da napomenem da ona nije za malu decu, već pre za starije tinejdžere, pošto ima događaja koji su kod mene izazvali ciklus noćnih mora. 

Ovo je osavremenjena priča o borbi između dobra i zla, u kojoj dobro, naravno, pobeđuje ali uz brojne žrtve i stradanja nevinih. A priča o čarobnjaštvu je, zapravo, sporedna (ili sam je bar ja tako doživela), u odnosu na druge vrednosti koje knjiga nosi. Suština je u ljubavi i praštanju i spremnosti da se prinese sopstvena žrtva zarad opšteg dobra.

Ova lepa izdanja izdavačke kuće Evro Book su obilato ilustrovana, zaista, fantastičnim ilustracijama Džima Keja (za koga do sada nisam čula). Svaka stranica je, pored toga što je zanimljiva za čitanje, i vizuelno vrlo uzbudljiva.
Hagrid priprema Harija za polazak na Hogvorts, školu za mlade čarobnjake

Dijagon aleja, ulica u kojoj se kupuje čarobnjački pribor

Zima na Hogvortsu


 

***
I na kraju, poslastica. Ali, u pravom smislu te reči. Moja drugarica Val, me svakog Božića i Uskrsa obraduje svojim divnim kolačićima sa đumbirom i cimetom, koje sam ja nazvala, kako drugačije nego "đumbir-cimetke". I lepi su i ukusni su. Dugo smo se Kisa, Joja i ja nećkale da li da ih jedemo ili ne. I na kraju smo ih smazale, ali smo ih prvo fotografisale.






A, evo i moje lepe drugarice Val.
Nas dve prošle godine na otvaranju izložbe Društva srpskih umetnika "LADA"

Коментари

  1. Draga Kajo, uvijek se radujem tvom novom postu!Lijepa je zima u tvom kraju,meni nedostaju one duge zime s puno snijega, kad sam bila dijete, i cini mi se da je sve funkcionisalo, islo se u skolu, na posao, u kupovinu, a o sankanju i da ne govorim!
    Ovde gdje sad zivim ako padne snijeg odmah se zatvaraju sve skole, a saobracaj se zablokira.
    Zamisli da i ja nisam citala Hari Potera iz istih razloga koje si ti navela?!Sad cu promijeniti misljenje :)
    Divni kolacici od divne prijateljice!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Baš sam se uželela pisanja, a tako sam malo pisala prethodnih godina. Ovo mi dođe kao neki onlajn dnevnik, ali samo za lepe stvari, pošto ružne ne želim da pamtim. Tako da se nadam da je ovo samo početak i da mi neće neke druge stvari opet odvraćati pažnju.
      Eh, sneg! I meni se čini da ga je ranije bilo više i da su zime bile oštrije i da su duže trajale, ali to nikome nije smetalo. Ne sećam se da sam ikad ikoga čula da se žali. A sad, čim se spusti do nule i počne sneg da promiče, već je opšti kolaps. Razmazili smo se. Mada, neki su ljudi, valjda, po prirodi zimogrožljivi. Ja, svakako, nisam. Pre neki dan sam ušla u kancelariju kod koleginica i kako sam zakoračila unutra tako me je ošamutio vreli, suvi vazduh kao da sam u pustinji. Jedva sam preživela :)
      A što se Harija tiče, verujem da treba probati. Na kraju krajeva, ako ti se ne dopadne, uvek možeš da odustaneš.

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)