Пређи на главни садржај

Čajanka sa zekanom

Čajanka sa zekanom, siluete i akvarel

Ranije mi se često dešavalo da sanjam kako imam deset godina. Nosim bele hulahopke i crne baletanke sa kaišem i igram lastiš. Ne znam zašto je to baš tako. Vrlo često se devojčice baš tog uzrasta pojavljuju na mojim kolažima. U tim si godinama dovoljno veliki da možeš da sagledavaš stvari, a opet dovoljno mali da veruješ u svakojaka čuda. Uostalom, u tim sam godinama dosta vremena provodila kod babe na selu i igrala se na drvetu. Bila je neka kriva šljiva koja je stajala nedaleko od dvorišta ograđenog plotom. Odlazak do šljive je podrazumevao posebno pakovanje i pripremanje, kao da se spremam da putujem za Ameriku. Tu je bila gomila kesa i kutija sa svakojakim krajnje neophodnim stvarima. Jedva bih se sa svim tim stvarima uspuzala gore u svoje predivne odaje sa prozorima koji gledaju na nebo. Na toj sam šljivi pravila prve čajanke. Bila sam u stanju da tamo ostanem satima. 
Sa nanom sam, inače, pila kafu. Ona je uvek ustajala baš rano, pre no što svane, ložila šporet i mesila hleb, dok sam se ja izležavala u slamarici (da, u slamarici), pokrivena ručno tkanom čergom i gledala u plavozelene paunove naslikane na metalnoj krevetskoj tabli. A kad ustanem, čekala me je skuvana kafa. Pošto je kafa meni bila užasno gorka, ja sam dodavala onoliko šećera koliko je moglo da stane u šoljicu, a da se ne prelije. A posle otpijenog gutljaja, dodavala još, dok ne dobijem ukus koji mi odgovara. Bila sam mnogo ponosna na to što pijem kafu, jer je u vreme dok sam ja odrastala bilo nezamislivo da deca rade takvo nešto. Uostalom, pretnja da će mi izrasti rep me nije ni malo uznemiravala. Činilo mi se da to, možda, i ne bi bilo tako loše da imaš lep, plišani, prugasti rep (iz nekog neznanog razloga sam uvek zamišljala mačiji rep).

Čajanka sa zekanom u toku rada

Kako smo se nana i ja lepo slagale! Naučila me je da pletem. Prva stvar koju sam isplela bio je šal za moju lutku Karolinu, divnu plavooku brinetu sa šiškama i dve pletenice. Njen i inače divan izgled bio je upotpunjen i ljubičastom kapom sa kićankom koju mi je poklonila devojčica iz sela. Mislim da mojoj sreći nije bilo kraja. 

Čajanka sa zekanom, pozadina

Običavale samo da pred veče sedimo na stepeništu ispred kuće. Uvek je gajila kokoške i nekako se ophodila prema njima kao da su razumna neka bića, koja su tu da joj prave društvo. A koke su se ponašale kao da je sve to apsolutna istina. I dok tako sedimo na pragu, nana bi uzela u naručje neko pile, pričala mu i tepala kao da je dete. Interesantno je da te koke nisu spavale u kokošaru kao sve druge normalne koke. Nego bi se, kad počne da pada mrak, uputile jedna za drugom prema jednom velikom orahu ispod kuće, čije su se grane spuštale do zemlje. I onda gegutavo penjale i ređale po granama jedna pored druge, tako da su u polumraku izgledale kao neki čudni, veliki, crni pupoljci. Dugo sam mislila da je ova slika, koja je u mojoj glavi bila prilično jasna, bila plod moje bujne mašte. Međutim, ispostavilo se da je istinita.

Čajanka sa zekanom, pozadina

Kako mi nedostaju ti dani! Ne znam zašto, ali uvek ih se setim kad pravim ove moje male kolaže sa životinjicama. Kao da postoji među njima neka veza, koja ni meni samoj nije jasna.

I tako, dok prebiram po prošlosti, u sadašnjost me vrate neki dragi ljudi i podsete me da, i pored sveg haosa koji nas okružuje, postoji nešto što je lepo i vredno, nešto čemu čovek može da se raduje.



Slatki paketić iz Italije

Коментари

  1. Ponekad se neke slike za koje mislimo da smo ih izmislili zapravo pokažu kao vrlo rana sjećanja...baš volim takve slike...još nismo sve razumjeli pa nam se sve čini kao čarolija i sve je neobično i mistično...tvoje mi se slike/uspomene sviđaju jako, kao da su bile prije sto godina, toliko se sve brzo promijenilo...nikad više neće biti tako polagano, bezbrižno kao prije kojih tridesetak godina...sad sve nešto juri, leti, ne stigneš uočiti orah, a ne kokoši po njegovim granama...tko uspije zaustaviti se i uočiti detalje, taj je puno dobio...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, stvari su se neverovatno ubrzale i promenile. Uvek me rastuži kad vidim kako većina današnje dece odrasta, ne umeju da se igraju i uživaju u sitnicama, i uglavnom su svime nezadovoljna. No, nije njihova krivica, vreme je neko ludo, u kome, bojim se, ja kao odrasla osoba uopšte ne umem da se snađem, a kako će tek oni, jadničci. Šteta. Čovek je sa novim tehnologijama dobio na brzini, a izgubio na ljudskosti...

      Избриши
  2. Bice da je na mnogim tvojim kolazima mala Kaja koja uziva u carolijama iz nekog drugog vremena! Lijepa sjecanja ostaju u nama i cine dio nas samih.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Lepo si rekla - iz drugog vremena! Nekog drugog, pitomog, smirenog, radosnog vremena. Nekako, kad čovek jednom zakorači unazad, stalno se, hteo ne hteo, tamo vraća. Svaki put se setim neke nove sitnice, za koju sam mislila da sam je zaboravila i to me obraduje. Ipak, nije dobro stalno boraviti tamo, zaporavi čovek kako da živi sada.

      Избриши
  3. Čovek uvek ima čemu da se raduje, ali je umetnost pronaći takve momente, tj. biti svestan da se oni kriju u jednostavnim stvarima.
    Tvoja sećanja su jako lepa i ko to nema ili ne ume da ceni, on je siromašan.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Slažem se, sve je teže naći razloge za radovanje. Kod mene su oni uglavnom vezani za prošlost. Možda zato što sam omatorila :)

      Избриши
  4. Čovek uvek ima čemu da se raduje, ali je umetnost pronaći takve momente, tj. biti svestan da se oni kriju u jednostavnim stvarima.
    Tvoja sećanja su jako lepa i ko to nema ili ne ume da ceni, on je siromašan.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)