Пређи на главни садржај

Muhara

Muhara, kolaž od novina, krpica, ručno bojenog papira, dugmadi, konca


Volim prirodu, volim čitav biljni i životinjski svet. Volim da mislim o tome kako travke i gljive rastu, kako bube gmižu, kako drveće diše. Volim sve te male stvari koje se dešavaju neprimetno. Kad pomislim na svoje odrastanje u glavi mi se vrte slike koje su uvek povezane sa našim boravkom u prirodi: struganje smole sa drveta, čačkanje po mravinjaku, branje ljubičica u šumarku... Bio je jedan voćnjak iznad naše kuće u koji smo često odlazili. Moja braća su tamo sakupljala mrave, raznih veličina i boja, a zatim ih u kutiji šibica nosili u školu i razmenjivali sa drugim dečacima. Ja sam, naravno, uvek bila prisutna, kao neko levo smetalo, ali ih nikad nisam tužakala. A ponekad su radili i opasne stvari. Sećam se kako su strugali fosfor sa šibica i njime punili hemijske olovke. Pa, kad se to zapali, pukne kao bomba...A već krečana, to je bilo omiljeno mesto za okupljanje. Sve te nešto mami da priđeš što bliže, pa da granom buškaš i pljuskaš po vodi i kreču. Tako je jednom jedan od dečaka iz našeg komšiluka i upao unutra. Nije se ništa strašno desilo, upao je do stuka, a kad je izašao pantalone su mu bile skroz lepljive i bele. Mnogo smo se družili i sa jednim komšijom koji je imao koze, zečeve, misirke...Pa kad krene da ih hrani, a mi kaskamo za njim kao kerići. I sve se to dešavalo na pet minuta od centra Banje. Sada je taj kraj potpuno drugačiji. Na mestu voćnjaka su iznikle dve zgrade, a tamo gde su boravile koze, sada je nekakvo otmeno dvorište sa engleskom travom. Međutim, u mojoj glavi to nekadašnje mesto i dalje stoji netaknuto...Valjda zato što smo mnogo vremena provodili u prirodi, stvorili smo neraskidivu vezu sa njom i ja stalno pokušavam da deliće tog sećanja oživim kroz svoje radove.

Moj najstariji brat je obožavao zečeve, tako da smo ih jedno vreme i gajili. 
Sve je počelo sa jednim zecom i pretvorilo se u čitav čopor.
Mi, sa dečurlijom iz komšiluka (ja sam ova u roze haljini). Tu su, naravno, i zečevi.
Izgledali smo kao neka potpuno divlja deca.


Коментари

  1. Drago mi je da sunčevi zraci pozitivno uticali na tebe, tako je i ova neobična (po materijalima i tehnici) gljiva oživjela!
    Sjećanja na djetinjstvo su tako lijepa, pa čitatanje ovih redaka izmami osmijeh.
    Vidiš, nemaš ti talenat samo u rukama, nego i u glasu :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, sećanja su stvarno dragocena. Desilo mi se više puta da počnem da pišem post i odjednom se setim nečega što sam bila sasvim zaboravila. I to mi bude kao nekakvo otkrovenje. Ili čitam nešto, ili neko nešto izgovori i ja odjednom zamislim sliku, kao da sam je ja lično već doživela. Nekad nisam baš sasvim ni sigurna šta je moje, a šta je deo moje imaginacije :) Nije ni važno, dokle god to daje nekakve rezultate.
      A što se pevanja tiče, to je novo iskustvo za mene, koje mi se jako dopada. Možda baš zato što se nikad nisam bavila nečim takvim. Pored toga, lepo je družiti se sa svim tim ljudima, jer svi mi želimo da, zajednički, stvorimo nešto lepo.

      Избриши
  2. Katarina,

    Ti i ja kao da smo se dogovarale oko posta. Obe smo pisale o detinjstvu i o kraju u kom smo odrasle. Divno si dočarala kraj u kome živiš i lepe trenutke iz detinjstva.

    Pozdrav,
    Mirjana

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Mirjana, sa zadovoljstvo sam pročitala tvoj post i iskreno uživala u predivnim fotografijama i živopisnom pripovedanju. Koliko su samo lepi i dragoceni ti trenuci iz detinjstva, koje zauvek nosimo u sebi, te slike koje jasno vidimo, iako su od tada prošle desetine godina. Ne mogu da zamislim da nekada u svom životu izgovorim rečenice poput: "ne sećam se" ili "zaboravila sam". Primetila sam da što više razmišljam o prošlosti, sećanja mi se javljaju jasnije i sa više detalja. Legnem tako uveče, pa kad sklopim knjigu i ugasim lampu, ja počinjem da vrtim te sličice u glavi. I sve je tu: i nanina kriva šljiva na kojoj sam se igrala, i šarena mačka trobojka zelenih očiju stara 15 godina, i ogroman hrast na livadi ispod kuće, koji je isečen još dok sam bila dete i kako se sa mamom kotrljamo niz brdo, i potok u čijoj su obali moja braća iskopala rupu u koju smo se zavlačili, i naše igre bez kraja i konca...Ali, zato nemam pojma šta je juče bilo :)
      Dopada mi se tvoj blog. Veoma. Volim da čitam razmišljanja i prisećanja drugih ljudi. U takvom duhu je napravljen i blog "Čardak ni na nebu ni na zemlji", pa ti, eto, preporučujem da ga obiđeš.
      Veliki pozdrav!

      Избриши
  3. Ma taman mi je došla ova tvoja priča iz djetinjstva....baš vam je bilo prekrasno, evo kao da vidim i sada nas djecu kako skidamo smolu s drveta, pa valjda su to sva djeca radila :)), a jadni mravi uvijek nagrabuse kad su nam laka meta...pomalo smo bili i okrutni nekad, znam da sam jednom isprobavala je li istina da povećalo pojačava sunčevu svjetlost i može li zapaliti jadnog mrava :/ a gljiva...ma gljiva je divna, obožavam gljive, one su mi baš čarobne stanovnice šuma, uvijek mi se čini kao da su žive, valjda zbog tih svojih šešira :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. To je, valjda, u dečijoj prirodi da bude radoznala i u toj radoznalosti pomalo zločesta. Sad sam se setila kako je moj brat hvatao pčele, a onda bi im za jednu nožicu vezao konac i tako ih šetao kao na povocu...U svakom slučaju, izgleda da svi mi imamo neke slične momente iz detinjstva. Šteta samo što vremenom zaboravljamo kako da se radujemo sitnicama...

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)