Пређи на главни садржај

Posle dva meseca...

Čini mi se da mi još nikad do sad dva meseca nisu proletela ovako brzo. Mnogi su događaji prošli pored mene, a da ih skoro uopšte nisam ni bila svesna. I, evo, tek sada počinju polako da se sležu utisci. Prva stvar koja mi pada na pamet je paket koji mi je stigao, čini mi se, pre nekih mesec dana i koji me je jako, jako raznežio. Nisam ga očekivala, pa sam se utoliko više obradovala. Dolazi od Kaće sa bloga Čardak ni na nebu ni na zemlji. Kad sam ga otvorila, osetila sam se neko čudno, kao da imam deset godina i boravim kod nane na selu. Često sanjam to...kako imam deset godina, kako igram lastiš, kako nosim balone...Nemam pojma, sve mi je to proletelo groz glavu dok sam gledala stvari u kutiji. A unutra su lutka od šaše, predivna, napravljena nečijim zlatnim rukama... i rukom oslikani kamenčći (često sam to i sama radila kao dete), sve to ušuškano u neku sjajnu tkaninu i kao da je pripremljeno da obraduje neko šašavo dete. Podsetilo me sve na ona nekadašnja blaga koja sam sakupljala: sličice, krpice, šnale, kamenčići, razne sitne igračke ili čak delovi igračaka, klikeri... O, Bože, čega sve tu nije bilo. I s kakvom je pažnjom sve to bilo čuvano. Ne znam da li se neko seća scene iz filma o Ameliji Pulen, kad ona slučajno pronalazi upravo kutiju sa takvim dečijim blagom, a zatim, posle mnogih peripetija, i vlasnika kutije, koji je sad već seda glava i ima svoje unuke. I kako se samo jadničak rasplakao kad je kutiju otvorio...i koliko je samo sećanja iz nje izašlo. E, pa tako sam i ja izašla iz pameti kad sam kutiju otvorila...


 Ovog vojnika imam odavno. Moram da priznam da mi je delovao pomalo usamljeno, a sad je konačno dobio drugaricu.


Kao što rekoh, mnogo se toga desilo, sa mnogo sam ljudi (zbog posla koji radim) bila u kontaktu, ali mi se nekako izdvojila gospođa Ljiljana Arsenović, pijanistkinja i osoba izvanredno živog i vedrog duha, kakav nisam sretala ni kod mnogo mlađih osoba. Ja se pored njene živosti i snage osećam kao neka sasušena penzionerka. Ona je dolazila svakog dana, čitava dva meseca, do Zamka da bi svirala na klaviru, jer se pripremala za solistički koncert, a nastupila je i kao klavirska pratnja violinistkinji Megumi Tešima. I tako ona doleprša sa suncobranom, u nekoj cvetnoj haljini jarkih boja, sva vesela, razigrana i kaže: "Evo, ja došla da rmbačim". Glas joj je dečiji, a i smeje se kao dete, raduje se svemu...Ma, čudo. Možda nije baš po bontonu, ali upravo zbog svega što sam rekla, moram da napomenem da je ona '36. godište. I tako, družile smo se baš lepo, razgovarale mnogo puta o svemu i svačemu...



Jedna od stvari koja je meni bila najdramatičnija i koju sam jedva preživela, iako bi većina normalnog sveta smatrala to nečim sasvim običnim, jeste - prevođenje. Prevođenje kao prevođenje nije ništa specijalno, ali prevođenje na Međunarodnom festivalu klasične muzike, i to predavanja o kome nisam imala ni pojma i sve to saznala 15-ak minuta pred početak, to je već nešto drugo. Svi su bili u čudu što sam prihvatila, znajući koliki sam paničar, koliko se plašim svega, a naročito kamera i ljudi. Moram da priznam da mi je čak bilo smešno. Predavač Pol Foules iz Engleske, gitarista i publicista, a inače vrlo simpatičan i ljubazan čovek, me zamolio da prevodim za njega, pošto u tom trenutku nije bilo nikog drugog ko bi to uradio. Nemam pojma zašto, ali bio je ubeđen da ja znam engleski dovoljno dobro da bih to uradila. I tako...preživesmo. Pojma nemam kako je bilo. Slušajući njega i trudeći se da zapamtim njegove reči nisam bila u stanju da čujem samu sebe. Drugi kažu da je bilo odlično. Ja sam odlučila da im verujem. Upravo zato što sam uvek užasno kritički raspoložena prema sebi, rešila sam da ovaj put prihvatim tuđe reči ne razmišljajući previše. I što je zanimljivo, mene je panika uhvatila tek posle, kad se sve završilo. Pitala sam se šta li mi je bilo pa sam prihvatila. Tako da sad samo mogu da se nadam da se takvo iskustvo više nikad neće ponoviti.


I na kraju, moram da kažem da sam bila užasno lenja i da sam vrlo malo slikala i crtala. Pa, zapravo, i nisam imala baš mnogo vremena za to. Evo dva rada, koja su nastala ovih dana.
 Does weasel eats lollipop, I wonder


 Ovaj akvarel je zapravo trebalo da bude pozadina za siluete, ali je toliko nametljiv, da su one na njemu bile sasvim neupadljive, tako da sam ga pustila da živi samostalno.

Коментари

  1. Draga Kaja tvoji akvareli i slike mene ostave bez reči. Puno obaveza u proteklom periodu, ali ti si vredna:) Čestitke na poklomu bez sumnje zaslužila si. Pozdrav od srca.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, Rado, što si svratila do mog bloga i na ovim pohvalama, koje, bojim se, nisam baš zaslužila. To se naročito odnosi na ovu koja se tiče vrednoće:) Ljuta sam na sebe što sam tako malo slikala u poslednje vreme. Ali se nadam da ću ubuduće biti malo revnosnija.

      Избриши
  2. Uvek sam volela akvarele, a ovaj mi deluje nekako tajanstveno, kao da ovo drveće odvaja dva sveta, ali ih i spaja. Sa ove strane smo mi, uvek u žurbi a sa druge strane je neko ko sve to posmatra i pita se šta se to sa nama dešava. Neko ko se smeje našem neznanju...
    To sa prevođenjem je divno iskustvo i volela bih da ti se ponovi. Treba da budeš zahvalna što ti se to desilo tako spontano i neplanirano, što tako dobro znaš jezik.

    Vojnik i njegova drugarica deluju kao savršen par, lutka je neko koga je on čekao čitavog života i dočekao.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kako si divno opisala ovaj moj akvarel...sad dok čitam, deluje mi da si potpuno u pravu, ali se bojim da ja o svemu tome nisam razmišljala kad sam ga slikala :) Nastao je sasvim slučajno. Nisam ga planirala, niti o njemu mislila. Trebalo je samo da mi bude dekor za medu :) Ali, valjda je podsvest proradila...
      Ne mislim da sam neki naročiti poznavalac jezika. Moje skromno znanje potiče pre svega od čitanja dečijih knjiga na engleskom i gledanja Poaroa bez titla :) Celo je to iskustvo sa prevođenjem bilo divno, ali ja ipak molim Boga da me više niko ništa ne pita :)
      A ovo za vojnika si potpuno u pravu, ni sama ne bih bolje sročila.

      Избриши
  3. Drago mi je da si se vratila na blog :), imala si ispunjeno ljeto, nova poznanstva, iskustva, poklone- sve je to lijepo i potrebno. Tako se akumuliraju emocije koje, kasnije, imaju svoj odraz u kreacijama.
    Obožavam tvoje siluete, ja vidim žive osobe u njima, vidim pokret.
    Akvarel je Nataša divno opisala, neka si ga ostavila tako, jako mi se dopada.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Fikreta, i ja se veoma radujem što sam opet ovde sa vama. Nedostajalo mi je ovo piskaranje :)
      Celo to leto je bilo jedno jako lepo iskustvo. Imali smo u Zamku zaista divan program, mnoštvo zanimljivih predavanja, koncerata, izložbi...
      A, siluete...šta da kažem, više ne mogu da zamislim ijednu ilustraciju bez njih :)

      Избриши
  4. Lutka nije ni očekivala kakvo će si društvo pronaći, neizmjeno mi je drago što je kod tebe! Čini se da si prekritična prema sebi što se tiče poznavanja engleskog, a čitajući tvoje prijevode postova i komentare na engleskom, čovjek bi rekao da si pravi stručnjak :) Dobro je ponekad riskirati pa se bez puno razmišljanja upustiti u nešto, čovjek sam sebe ne prepozna, koliko zna i koliko se snađe...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. :D Pa, vidiš da su stvoreni jedno za drugo :) Odmah sam to pomislila čim sam je videla!
      Znaš, ja sam neko ko stalno strepi zbog nečega i uvek sumnja u svoje sposobnosti. Tako da je za mene najbolje da događaje i ljude prihvatam bez previša analiziranja i razmišljanja. Samo, jako je teško menjati sebe i svoje loše navike...

      Избриши
    2. Meni je već to postalo sasvim normalno i očekivano :) Upravo te sličnosti su nas i povezale.

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)