Пређи на главни садржај

Koncerti, izložbe, kolaži...

Evo, već duže vreme se kanim da napišem post, ali mi pisanje ovih dana nije išlo baš najbolje. Puno se toga izdešavalo, što bi bilo zanimljivo pomenuti. Pre nekih nedelju dana, kod nas u Zamku se održalo XVI takmičenje klavirskih dua. Nisam ni sama očekivala da će to imati nekog posebnog značaja za mene, ali, spletom raznih čudnovatih okolnosti došlo je do nekih sasvim neočekivanih obrta. Sve je počelo tako što sam upoznala Jovanu, malu, živahnu, devetogodišnju pijanistkinju, sa kojom sam odmah postala odlična drugarica. Već posle pet minuta poznanstva mi smo zajedno pravile čestitke, a posle deset, ubedila me je da uradim njen portret, posle dvadeset smo razmenile brojeve telefona, a sledećeg dana smo na užas svih obarale ruke na predivnom stolu Jovana Belimarkovića iz XIX veka. I tako je počelo...Zatim me je profesorka klavira zamolila da uradim portrete gostiju iz Bjelovara, na šta sam ja pristala sa zadovoljstvom, naročito kad sam ih videla. Mali, zlatokosi, rumeni, nasmejani...Bilo je divno gledati ih, onako radosne. Mislila sam da će im biti neprijatno da mi poziraju, međutim oni su to odradili stvarno profesionalno. Jedino mi se mala Mia sve vreme smejuljila. Trudi se da bude ozbiljna, a one ogromne oči joj se stalno prelivaju i u jednom minutu promene milion izraza. Kako je divno biti dete, skoro da sam zaboravila, ali me ovakve stvari uvek podsete. A onda su svi počeli da traže da ih nacrtam. Nemam pojma koliko sam portreta uradila, ali sam posle par sati neprekidnog crtanja bila sva ukočena, ali i mnogo srećna videvši koliko sam radosti njima donela. Nisam ni pomislila da bi neko zbog takve sitnice mogao toliko da se obraduje. Razmišljajući tako, stalno se vraćam na isto - zašto se, odrastajući, toliko promenimo? Šta se to desi, pa se pretvorimo u umorne, nezanimljive ljude, koji ma je sve dosadno, koji ničemu ne umeju da se raduju, ljude potpuno otupelih osećanja. Ja se toliko bojim, užasno se bojim da ću se jednog jutra probuditi i da ću biti takva, a da toga uopšte neću biti svesna. Možda već jesam?!!! 
Evo par fotografija koje prate priču.
Slađana Buklijaš sa Lovrom i Miom iz Bjelovara
Filip i moja drugarica Jovana
Mitar i Katarina
Mitrov portret
Jovana i Filip nastupaju
i, naravno, nas dve
Druga stvar kojom sam se bavila bilo je pravljenje facebook profila i stranice za Zamak kulture. Možete da pogledate i, naravno, da se pridružite na sledećim linkovima:
I poslednje, i ne najmanje bitno jesu kolaži. Dobila sam divan kompliment od jednog starijeg kolege, inače izuzetnog umetnika. Kad je video te moje kolaže rekao je da su divni i da sam mu ulepšala dan :D Nadam se da će i na druge delovati tako :)
Listening to a Bird
Day-dreaming
Little Girl wit Bear and Hare
########
Eh, zaboravila sam još jednu stvar. Napravila sam jednu zanimljivu animaciju, a kao inspiracija poslužila mi je nedavno otvorena izložba u Zamku kulture, a koja dolazi iz Prirodnjačkog muzeja. Nadam se da kolege neće da mi zamere što sam zloupotrebila njihove eksponate :)

Коментари

  1. Ko bi tebi mogao nešto da zameri?

    Ne znam odakle bih krenula da komentarišem. Najpre, čestitke Kisi. Vukova diploma nije mala stvar, drugo, ne verujem da ćeš se probuditi jednog jutra i postati nezanimljiva, jer umetnicima to nije svojstveno. Znaš, odrastanje i tako to.
    Ovih dana sam se pitala, zašto i kad se desi pravo odrastanje. Jeste polazak u školu prekretnica, ali, kod devojčica se to desi onog momenta kad skinu svoje prve minđuše. Deluje čudno, ali je tako. Smiljana je ovih dana skinula minđuše koje nosi od rođenja i meni je to, da ne kaćem, teško palo, ali je to momenat kad sam shvatila da odrasta, da više nije moja beba.
    Dečica su preslatka, a što se tiče izložbe, svakako ćemo doći, jer to treba videti.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, draga Nataša, preneću Kisi. Moram da priznam da sam se i sama iznenadila kad sam shvatila da je ova moja mala štreberka - vukovac :)
      A što se odrastanja tiče, nikad mi se nije baš dopadala misao da budem odrasla...nemam pojma zašto. I potpuno te razumem kad je Smiljana u pitanju. Sve je to normalno i mora da ide tim tokom, ali ipak...pomalo je tužno, zar ne?
      Na izložbu obavezno dođite, nećete se pokajati :)

      Избриши
  2. Kajo, svi tvoji postovi, kolazi, crtezi govore dosta o tebi, a to je da si jos uvek mlada i u srcu, i u glavi. Nalazis lepotu svuda oko sebe, primecujes detalje.
    Nadam se da ces nastaviti da negujes svoju kreativnost.

    Pozdrav,
    Mirjana

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, Mirjana, na divnom komentaru! Evo i ja sad da se nadovežem. Ove lepe reči, zapravo, mnogo govore o tebi i tvom pogledu na svet, možda više nego o meni. Ja se nekako uvek osećam kao da nisam dostojna ovakvih pohvala. U svakom slučaju, jako sam ti zahvalna što si ovde i što poklanjaš vreme mojim skromnim pokušajima :)

      Избриши
  3. Nista ne vidim sta pisem od ove slike sa leve strane valjda cu uspeti.I meni si ulepsala dan,obozavam tvoje kolaze.Cekam te vec danima da svratis do mene i izaberes poklon jer ti si mi inspiracija ja sam ti namenila nesto pa da vidim hoces li izabrati isto.Nadam se da se ne ljutis sto sam ti maaaalko ukrala siluete



    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, Maki. Pa, kako da se ljutim, to je kompliment. Meni je čak drago da te je ono što radim inspirisalo da stvaraš. Znaš, potpuno je normalno da ljudi oko nas utiču na ono što radimo. Tako sam se ja raspametila kad sam videla animirane filmove Loti Rajneger (Lotte Reiniger). Obavezno ih potraži na yuotube-u. Žena je genije, majstor za siluete. U odnosu na nju, ja sam poletarac:) Još kad se uzme u obzir vreme kada je stvarala, a to je prva polovina XX veka i da je bila sama u muškom svetu, onda shvatiš njenu veličinu.

      Избриши
  4. Siluete su izuzetne, kad ih gledam meni se čini da su za tren zaustavljene u pokretu i da će sljedećeg momenta nastaviti da se kreću. Puuno mi se dopadaju!
    Ti ćeš, sigurna sam, uvijek imati nešto od dječje razigranosti i neposrednosti.
    Sve čestitke maloj mudrici Kisi!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, draga Fikreta! Kako si to divno opisala! Ove moje silute zaista predstavljaju samo jedan tren, jedan delić nekog prošlog života, koji je stalno u pokretu, kao filmska traka.
      Posmatrajući sve vas, ovde na blogu, verujem da je ipak moguće sačuvati mladalački duh bez obzira na okolnosti i vreme koje prolazi:)
      A Kisi ću, svakako, preneti čestitke!
      Hvala!

      Избриши
  5. Анониман10. јун 2013. 23:17

    Draga Kaja ko se sa decom druži i sam podetinji, svaka ti čast na odradjenom poslu i znam da nije bilo jednostavno , koliko god ti bila dobar umetnik. Što se tiče menjanja to kod vas umetnika i sporije ide ili ne ide jer to što radite, radite i srcem i dušom i mislim da drugačije i ne bi moglo. Jedva sam te poznala na slici i ti izgledaš kao devojčurak. Tvoj osmeh i tvoje ruke puno govore o tebi, blagost, dobrotu i neko ko će uvek više davati ne mareći puno za materijalno. Ja iskreno ne bih volela da se menjaš, volela bih da je više osoba takvih ali...Kisi čestitke na Vukovoj, nije mala stvar. A i lepo je ukombinovala tufne. Obema veliki pozdrav.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ova prva rečenica ti je zlatna, trebalo bi da uđe u neku antologiju :)
      Hvala ti, Rado! To što si napisala je toliko lepo da ja prosto ne znam šta bih odgovorila.
      U pravu si, nije bilo lako uraditi sve te portrete, ali je bilo mnogo zabavno. Ta deca su toliko draga i lepa, predivnih očiju koje trepere od radosti, nade, očekivanja...To je, ili bi bar trebalo da bude, svojstveno mladosti. Pa još kad se tome doda i predivno zanimanje kojim se bave, dobije se lepa mešavina duhovnosti i dečije radosti. Ja sam prosto bila nekako zatečena i opčinjena svim tim što se dešavalo oko mene. I njihovi pedagozi su izuzetni. Sa koliko samo ljubavi oni rade svoj posao!
      Hvala ti još jednom na ovim divnim rečima, a Kisi ću, svakako, preneti čestitke!

      Избриши
  6. Čini se da te djeca obožavaju i da se lijepe za tebe kad god si im u blizini....to puno govori...djeca kao da osjete kad im je netko još blizak i kad ih razumije...često mi se događalo da od mase ljudi na nekom druženju dijete koje prvi put u životu vidim dođe baš k meni i sjedne mi u krilo! To je valjda stoga što obratimo pažnju na njih, što ih uvažavamo kao sebi ravne...A kolaži su prekrasni! I da, ti si nešto poput muze,kad god nemam inspiraciju ti objaviš nešto što nadahnjuje! Pozdrav :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Joj, Kaća, što si slatka!
      Znaš, u pravu si, tu je bitno poštovanje i uvažavanje. Ja se prema deci uvek ophodim kao sa ravnopravnima. Nikad im se ne obraćam sa visine ili kao da su mali i ne razumeju ništa. Ako sam nekad nešto mrzela kao dete, to je kad stariji pričaju nešto kao da nisam prisutna ili da ne razumem o čemu pričaju. Sa decom treba uvek biti otvoren i iskren. Treba ih uvek tretirati kao odrasla i zrela bića, jer oni, čak i ako nešto ne razumeju, mogu da osete i naslute. Neverovatno je koliko njima takav odnos znači. A toliko je divno kad stekneš njihovo poverenje, to, svakako, i sama znaš. Druženje sa decom nam pomaže da preživimo, da opstanemo u ovom hladnom i bezosećajnom svetu...

      Избриши
  7. Sve vrijeme se pitam gdje li je moja Katarina :) Kako si mijenjala naziv bloga se sve opet pobrkalo pa tek sada vidim novi post, i opet sam morala da se pridružim ovoj web lokaciji. Neće ni da rade pjesme sa tvoje liste :( a navikla sam da ih čujem dok čitam tvoje postove :) Divan post, čestitke djevojčici! Porteti su zaista odlični, a kolaži su mi favoriti uvijek jer ne poznajem nikog da ih radi sa toliko ljubavi kao ti. Voljela bih da si mogla biti na Kid's festu u Sarajevu jer znam da bi uživala jako! Dok god si okružena djecom, umjetnošću i okupirana svojim radom nikad nećeš 'ostariti' ;)

    ОдговориИзбриши
  8. :D
    Tu sam, draga Selma! Ali stalno nešto menjam i pravim probleme:) Primetila sam da ni drugi ne vide moje nove postove. A zašto plejer ne radi nemam pojma. Možda nešto trenutno nije htelo da se učita, pošto kod mene radi.
    Drago mi je da ti se dopadaju kolaži. Vrlo me raduje da to čujem od koleginice, koja je uz to jako talentovana:)
    Verujem da ste se svi sjajno proveli na dečijem festivalu i nadam se da ćeš napisati neki post na tu temu, pa da osetimo bar delić atmosfere. Rad sa decom je predivna stvar, i sama imaš to iskustvo. Mnogo puta sam pomislila, a sigurna sam da ćeš se i ti složiti, da bi nam životi bili sasvim drugačiji i neuporedivo siromašniji da nismo okružene decom:)

    ОдговориИзбриши
  9. Hi, I desire to subscribe for this web site to obtain
    hottest updates, so where can i do it please help out.


    Look into my blog ... кино онлайн бесплатно

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hello! I'm very happy because you are interested in my artwork. Thank you kindly! In the upper right corner you will see option "follow by e-mail". Enter your email address and you will receive all my new posts.

      Избриши
  10. Hi there! I could have sworn I've been to this web site before
    but after looking at a few of the articles I realized it's new
    to me. Nonetheless, I'm certainly delighted I stumbled upon it and I'll be book-marking it and checking back often!


    Also visit my homepage best love quotes

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hello! I'm very pleased to have you here and I hope you injoy it. I will gladly visit your page!

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)