Пређи на главни садржај

Neke lepe stvari...


Postoji na ovoj lepoj zemlji mnogo toga čemu čovek može da se raduje. Jer, Bog i jeste imao na umu stvarajući čoveka upravo to - radost. Da smo kojim slučajem indijanci divili bismo se "izmaglici u šumi", "svetlucanju vode", "razvijanju lišća u proleće" ili "šumu krila insekta", što reče nekad poglavica Sijetl. Međutim, odavno smo oguglali na ovako prefinjene stvari, kojima, izgleda, mogu da se dive još samo divljaci, tj. oni koje još uvek nisu dotakle civilizacija i moderna tehnologija (ukoliko takvih još uvek ima). Pa, i pored toga što smo oskrnavili prvobitnu lepotu ove planete i svim silama nastojali da je zagadimo i naružimo što više, ostao je, ipak, još poneki divlji kutak kome možemo da se divimo na indijanski "primitivan" način.

Nekoliko meseci ranije, pišući o svojoj sestri i njenim životinjama, pomenula sam i me sela u kome živimo - Ruđinci. Ta priča o tome kako je naše selo neobično i čudesno lepo nije preuveličana. Probaću to još jednom da dokažem i demonstriram fotografijama.

S proleća su se u našem dvorištu, na jednom starom boru nagnezdile sove. Sve to verovatno ne bismo ni primetili da sasvim slučajno jedna mala sova nije jednog dana bupnula o zemlju. Da li je bila na časovima letenja koji su se neslavno završili ili je prosto zadremala omamljena jutarnjim suncem i izgubila ravnotežu - ne znam. Uglavnom ona se našla na zemlji. Imala je sreću da je moj tata, koji se nalazio u blizini, i koji je inače "jak na ušima", čuo kako je nešto tupo zveknulo o zemlju. Kad je prišao, video je nešto što je ličilo na gomilu sive vune, nešto vrlo nalik na njegovu bradu. Podigao ju je. Veliko, krupno stvorenje, tapacirano vunom, tamnog lica. ogromnih narandžastih očiju, prosto je ulivalo strah. Prvo se činilo kao neko jezivo nakostrešeno stvorenje, a onda smo shvatili da je to samo jedna obična ptičija beba, prestrašena, među nepoznatim bićima i u nepoznatom ambijentu.



Možda će neko reći - ružna je, ali meni se učinilo da nikad nisam videla nešto lepše...Možda baš zato što se ovakve stvari tako retko viđaju.
Moj tata ju je vratio na drvo i ubrzo smo primetili i njenu mamu. Bila je na susednom drvetu zabrinuto dozivajući nekakvim čudnim piskavim zvukom. U narednim danima imali smo često priliku da ih vidimo, nekad mamu, nekad bebu, a nekd obe. Izvirivali smo svaki čas iz kuće pokušavajući da ih "ulovimo" fotoaparatom. Ti pokučaji nisu bili baš uspešni, jer bi mama sova čim bi nas primetila, odmah odletela, a mala sova je bila jako visoko na boru i tako ušuškana da smo je jedva videli.
Evo i mame sove. Ovo je najuspešniji snimak, koji i nije ispao tako loše imajući u vidu kvalitet fotoaparata.



Preko dana su sove obično bile mirne i dremljive, ali su zato pred veče, čim bi počeo da se spušta prvi sumrak, postajale neobično živahne. Započinjalo bi to njihovo piskutavo dozivanje koje bi trajalo dugo u noć. Nekima je ono ulivalo jezu u kosti. Stariji meštani su se, sećajući se priča iz detinjstva koje su im njihove bake i majke pričale uz kuckanje u drvo i pomeranje s mesta, pitali ko će sledeći da "odapne". Ali je, na radost svih, svako sledeće jutro počinjalo bezbrižno i vedro, naročito kad bi se utvrdilo da su sve duše na broju.
I tako su tekli naši lepi seoski dani ispunjeni zovom sove,



šumom krila leptira,
  


mirisom lekovitih travki,


i kapljicama kiše na vlatima trave.
(Verujem da bi poglavica Sijetl bio ponosan na mene)

Sve dok jednog dana nismo primetili nešto vrlo neobično. Nešto se čudno dešavalo sa našim sovama. Njihovo pištanje je postalo nekako zvučnije i kao da se čulo više glasova, a ne samo dva, na koliko smo bili navikli. Počli smo po običaju da ih obiđemo, zverali u vrh bora pokušavajući da vidimo da li je sve u redu. Kad gle čuda! Pa, tamo nije jedna, nego dve male sove!



Pa oni su BLIZANCI!

Očajavala sam zbog svog fotoaparata, koji nije mogao bolje da zumira, ali na kraju krajeva mogu de se smatram srećnom što sam i ovoliko uspela da zabeležim, a pre svega što smo imali čast de se ove predivne ptice nastane u našem dvorištu.
Naše tri sove odavno više nisu tu. Ne jurimo više napolje da bismo bar izdaleka videli delić njihovog svetlo sivog vunenog kaputa. Nema više noćnog dozivanja, koje je tako uznemirilo vremešnije Ruđinčane i izazvalo toliko besanih noći. Nema više mame sove koja brižno leti oko bora ohrabrujući svoje mladunce da oprobaju svoja krila. Sve se desilo nekako nečujno. Neke tople noći kad su njihova krila očvrsnula, kad su smeđe peruške počele da smenjuju meko sivo paperje, i kad je njihova majka odlučila da su spremni za put, one su odletele u šumu.
Bilo bi lepo da smo mogli bar da im mahnemo...
Ostaje nam, ipak, nada da će se neka od njih vratiti u naše dvorište, na stari bor, da tamo opet svije svoje gnezdo.

Коментари

  1. Divan post... Uprkos narodnim verovanjima i 'strašnim' pričama, meni su sove uvek bile drage. Ipak, narod ih je (poput slepih miševa, velikih leptirica i drugih životinja) osudio da budu omražene i nepoželjne gde god se pojave...
    Slažem se potpuno sa uvodnim rečenicama u postu! Šteta je što ljudi nisu svesni lepote koja nas okružuje svakodnevno, a ne znamo da je primetimo...

    ОдговориИзбриши
  2. Stvarno imamo razne interesantne zivotinjice u dvoristu.Samo nam poniji fale.

    ОдговориИзбриши
  3. Одговори
    1. Eeee, sta da se radi kad se jos uvek nismo oslobodili paganstine. Sove su zaista divne, zar ne? Ne donose one nikakvo zlo, nego im mi, ljudi, pripisujemo lose osobine.
      Pozdrav za tebe, Bojana. Hvala ti sto nas pratis:)

      Избриши

Постави коментар

Hvala vam što ostavljate komentar :)

Популарни постови са овог блога

Mi smo Robin, Hud i Džon, veseli drugari...

Ovu glupavu pesmicu iz crtaća pevamo već godinama u raznim prilikama, bilo da smo na plivanju ili sankanju. E, sad, pošto nas je tri, morale smo Robina Huda da podelimo na dva dela i sećam se da je Joja, dok je bila manja, stalno ponavljala kako hoće ona da bude Hud.  Robin, Hud i Džon spremni za sankanje A, onda se, iznenada naša mala družina proširila. Deda Mraz nam je 1. januara doneo novu drugaricu za čajanke i sankanje. Ja sam postala srećna tetka treći put, a Kisa i Joja su dobile sestru od strica. Jedva čekamo da malo poraste, pa da počnemo da je vučemo sa sobom. Inače, dobila je ime po prababi Ljubici. Palčica - bubamara                                                                            ******       Divni su bili ovi snežni dani. Skoro da sam zaboravila zašto sam ih nekad toliko volela. A, onda su me ove dve moje veštičice odvukle na sankanje. I ja sam se odmah setila zašto volim zimu... Sankale smo se do iznemoglosti; dok nismo bile sasvim mokr

Životinjice od testa

Ne znam kako je u drugim kućama, ali u našoj pred praznike svako ima određena zaduženja, koja se ponavljaju iz godine u godinu. Jedna od obaveza koju imamo Kisa, Joja i ja jeste da za Vaskrs pravimo miliprote. Običaj je da se od testa prave razne domaće životinje i ono što je najzabavnije je što nam ovi naši matori dopuštaju da radimo i pravimo šta god hoćemo. Mi tako počnemo da pravimo, pa se onda posvađamo, pa onda jedna drugoj pomažemo, pa se smejemo, da bismo na kraju dobile čitav zoološki vrt. Ponekad je, čak, teško utvrditi koju smo vrstu životinje napravile, bude tu i slučajnih zmajeva i raznih krilatih i repatih životinja, ali u toj raznolikosti i jeste lepota. Ovo što liči na zmaja je u stvari poni, a ovo na guzi mu je tetovaža u obliku cveta :) Nemojte da se iznenadite što skoro svaka životinja (pa čak i ptica) ima crnu tačku na stomaku - to joj je pupak. To je bila izričita Jojina želja.  *** Na kraju ovog kratkog posta mi ostaje da

Novi crteži (New drawings)

Riđi mišar(Long-legged buzzard) Crna lunja (Black kite) Crni orao (Black eagle) Mišar (Buzzard) Petao (Rooster) Naše dvorište (Our yard)